Sinoć smo nas tri sjedile na piću, nakon smjene jedne prijateljice koja tamo radi.
Bile smo same, opuštene, pričale o svakodnevnim stvarima, kad je jedna od nas — nazovimo je Ivana — odjednom počela plakati.
Pričala nam je o odnosu koji je završio prije nekoliko mjeseci. Govorila je kako ne može vjerovati da si je to dopustila, kako se osjeća loše sama sa sobom i kako joj se misli neprestano vraćaju na isto mjesto. Bila je vidno uzrujana.
Nas dvije pokušavale smo je utješiti. Govorile smo joj kako su se i nama događale slične stvari, kako će s vremenom nešto naučiti iz toga, kako će proći.
Ali svaka naša riječ kao da je udarala u zid.
„Cure, vi ne razumijete… Mene to opsjeda. Ne mogu to izbaciti iz glave. Htjela bih da ode, a samo o tome razmišljam.“
Druga prijateljica, nazovimo je Marija, već je pomalo odustajala i počela se ljutiti iz nemoći. Ivana je neutješno plakala, a ja sam se u sebi pitala kako se večer u deset minuta pretvorila u ovo — i postoji li način da joj stvarno pomognem.
Inače ne radim terapeutske intervencije u privatnim odnosima. To se ni ne preporučuje. Prijateljstvo i terapija nisu isto mjesto i njihove se granice ne bi trebale miješati.
Ali ovaj put ipak sam odlučila pokušati.
Prvo sam krenula vizualizacijom.
„Ajde, pogledaj ovu stolicu. Tamo sjedi Ivana od prije nekoliko mjeseci. Što bi joj rekla?“
Ivana je nastavila pričati, ali i dalje iz istog vrtloga misli. U stolicu gotovo da nije ni pogledala. Nije mogla osjetiti situaciju, samo ju je analizirala.
I opet smo bile na početku.
Tada sam uzela drugu stolicu i stavila je nasuprot nje.
Sjela sam na nju i rekla:
„Ja sam Ivana.“
Počela sam govoriti iz njezine pozicije, iz situacije koju je stalno spominjala.
„Pogledaj me.“
Tek tada me pogledala. Malo zbunjeno, ali prvi put stvarno prisutno. Osjetila sam kako je usporila.
Pogledala sam je ravno u oči i pitala:
„Što bi mi rekla?“
I tada se nešto promijenilo.
Ivana je počela govoriti drugačije. Sporije. Mirnije.
Riječi više nisu dolazile iz glave, nego negdje puno dublje.
Neću vam napisati što je rekla jer neke stvari trebaju ostati između ljudi koji su ih podijelili.
Ali mogu vam reći da nakon toga više nije bilo onog istog očaja. Nije bilo ni osuđivanja same sebe, ni vrtloga koji ju je do tada potpuno preuzimao.
Kao da je nešto u njoj sjelo na svoje mjesto.
To je ono što često radi metoda zamjene uloga u psihodrami — i geštaltu.
Ponekad jedna mala intervencija napravi veliki unutarnji pomak. Jedan mali kotačić se pomakne i cijeli unutarnji mehanizam počne disati drugačije.
Jer dok smo samo u glavi, pričamo iz glave.
A kada uđemo u ulogu, kada nešto zaista susretnemo i osjetimo — tada progovori duša.
Uskoro nove radionice.
Slobodno mi pišite koje vas teme zanimaju. 
P.S. Ivana i Marija odobrile su objavu teksta. Jedino im se ne sviđaju izmišljena imena, no drugi put ću biti kreativnija
